Iako se u žargonu „osobni blog“ smatra najnižom vrstom zabilješki vlastitih misli u elektroničkom obliku, jedna je Lutka (ekskluzivno za VKP) odlučila baš u tom formatu pisati o animaciji, režiji, dramaturgiji i lutkarstvu kao zasebnog oblika života.
Često same i ostavljene, nagruvane jedna drugoj s nogom na vratu ili rukom na čelu, spokojno čekaju da ih netko oživi. Iako su uvijek nasmijane, uređene i spremne za socijalizaciju, ne mogu kročiti svijetom bezbrižno kao neki drugi oblici života…
Nekima život doslovno ovisi o koncu, neke se moraju beskrajno poniziti da bi oživjele, a neke su disfunkcionalne ako nedostaje treći animator.
Možete li zamisliti kako bi vam bilo da ovisite o nekom drugom kao nužnoj činjenici da postojite? Ili ste samo lutka u izlogu. Ili u podrumu.
To vam je kao kredit, kredit za oživljavanje.
